Cijevni priključci opći su izraz za komponente u cjevovodnom sustavu koji se koriste za spajanje, upravljanje, promjenu smjera, skretanje, brtvljenje i podupiranje [1]. Materijali uključuju čelik, nehrđajući čelik i plastiku. Na temelju strukture mogu se klasificirati na sučeono zavarivanje, zavarivanje naglavkom, navoje i prirubnice. Njihov učinak izravno utječe na sigurnost i radnu učinkovitost cjevovodnog sustava.
Prema upotrebi, mogu se podijeliti u šest kategorija: tip spoja (kao što su prirubnice), tip promjene smjera (kao što su koljena) i tip promjene promjera (kao što su reduktori). Metode povezivanja pokrivaju devet vrsta, uključujući zavarivanje, navoje i stezanje. Sustavi metalnih i-nemetalnih materijala mogu se prilagoditi različitim medijima i zahtjevima za tlakom i naširoko se koriste u petrokemijskoj, komunalnoj industriji, industriji nuklearne energije i brodogradnji. Cangzhou, Kina, formirao je proizvodni klaster koji se uglavnom temelji na posebnim čeličnim i plastičnim spojnicama za cijevi, promičući industriju prema-razvoju vrhunske kvalitete.
Standardni sustav cijevnih spojnica u početku je bio podijeljen u dva glavna sustava: europski (DIN) i američki (ANSI). Međunarodna norma ISO 7005-1 integrirana je u dvije 1992. [1]. Kina je postupno uspostavila niz nacionalnih standarda (GB/T) koji pokrivaju zahtjeve proizvodnje i ispitivanja čeličnih i plastičnih cijevnih spojnica, koji se provode paralelno s međunarodnim standardima kao što su ASME i DIN, podržavajući standardizaciju globalne tehnologije inženjeringa cjevovoda.
